Suradnja je vrlo zahtjevan pojam koji od nas iziskuje predanost u svakom odnosu pa tako i u odnosu prema djeci. Pitate se kako pospješiti suradnju ili ju razviti ukoliko uopće ne postoji? U ovom blogu, pokušat ću vam na jednostavan način, kroz primjere, pomoći upravo u odgovaranju na to pitanje.
- Što su granice i kako ih postaviti?
Počet ćemo s odgovorom na pitanje što su granice. Ono nam daje jasniju sliku o tome kako ih jasno postaviti i kako ih se držati. Granice su okvirna forma/obrazac po kojem dijete treba slijediti određena ponašanja, odluke, zadatke i sl. One nisu fiksne i vremenom se svakako trebaju mijenjati. Ponekad se granice mogu pomicati s obzirom na argumentirano postavljanje dječjih zahtjeva. Svakako trebamo poticati taj segment jer time razvijamo djetetovo viđenje rješavanja problema te na taj način dijete na određeni problem pristupa iz šireg ugla gledanja. Kasnije u životu, postojat će trenutci kada će to naše dijete, kao odrasla osoba, zahvaliti nama, roditeljima, što smo ga izlagali manjim problemima tijekom djetinjstva i od njega tražili samostalno rješavanje istih.
Granice i kazna nisu isto i ne trebamo ih tako promatrati. Granica je unaprijed dogovorena forma, a kazna je nešto što dijete samostalno odabire ukoliko ne ispuni određeni zadatak. Kako bi vam bilo lakše shvatiti, pojasnit ću kroz primjer, kada kažemo djetetu “Kada pospremiš sobu, možeš uzeti mobitel” ili “Ukoliko pospremiš sobu, možeš se igrati”, mi na afirmativan način dajemo djetetu do znanja da ukoliko ne napravi zadatak koji je pred njega postavljen, neće moći dobiti “nagradu”. Dijete u tom trenutku samo odlučuje hoće ili neće odraditi zadatak i dobiti “nagradu” ili kaznu.
Granice uvijek trebate postaviti vrlo jasno i djetetu razumljivo, prikladno njegovoj dobi. Također je jako bitno da su granice jasne i usmjerene određene zadatke: “Pospremi sobu”, “Kada dođemo u trgovinu, kupit ćemo samo stvari s popisa” i sl. Moramo znati da generaliziranjem granica djetetu dajemo nesigurnost, posebno ako je dijete mlađe dobi. Nije dobro reći: “Budi dobar.” Takva rečenica zbunjuje dijete, ono ne zna što to točno znači, trebamo biti konkretni u postavljanju granice. Kako i nejasne granice daju nesigurnost, tako i nepostojanje granice u djetetu razvija osjećaj zbunjenosti, nesigurnosti, anksioznosti i slične negativne emocije, dok s druge strane, jasne granice razvijaju samopoštovanje, samokontrolu, odgovornost, prihvaćanje posljedica i otpornost na frustraciju.
Počet ćemo s odgovorom na pitanje što su granice. Ono nam daje jasniju sliku o tome kako ih jasno postaviti i kako ih se držati. Granice su okvirna forma/obrazac po kojem dijete treba slijediti određena ponašanja, odluke, zadatke i sl. One nisu fiksne i vremenom se svakako trebaju mijenjati. Ponekad se granice mogu pomicati s obzirom na argumentirano postavljanje dječjih zahtjeva. Svakako trebamo poticati taj segment jer time razvijamo djetetovo viđenje rješavanja problema te na taj način dijete na određeni problem pristupa iz šireg ugla gledanja. Kasnije u životu, postojat će trenutci kada će to naše dijete, kao odrasla osoba, zahvaliti nama, roditeljima, što smo ga izlagali manjim problemima tijekom djetinjstva i od njega tražili samostalno rješavanje istih.
Granice i kazna nisu isto i ne trebamo ih tako promatrati. Granica je unaprijed dogovorena forma, a kazna je nešto što dijete samostalno odabire ukoliko ne ispuni određeni zadatak. Kako bi vam bilo lakše shvatiti, pojasnit ću kroz primjer, kada kažemo djetetu “Kada pospremiš sobu, možeš uzeti mobitel” ili “Ukoliko pospremiš sobu, možeš se igrati”, mi na afirmativan način dajemo djetetu do znanja da ukoliko ne napravi zadatak koji je pred njega postavljen, neće moći dobiti “nagradu”. Dijete u tom trenutku samo odlučuje hoće ili neće odraditi zadatak i dobiti “nagradu” ili kaznu.
Granice uvijek trebate postaviti vrlo jasno i djetetu razumljivo, prikladno njegovoj dobi. Također je jako bitno da su granice jasne i usmjerene određene zadatke: “Pospremi sobu”, “Kada dođemo u trgovinu, kupit ćemo samo stvari s popisa” i sl. Moramo znati da generaliziranjem granica djetetu dajemo nesigurnost, posebno ako je dijete mlađe dobi. Nije dobro reći: “Budi dobar.” Takva rečenica zbunjuje dijete, ono ne zna što to točno znači, trebamo biti konkretni u postavljanju granice. Kako i nejasne granice daju nesigurnost, tako i nepostojanje granice u djetetu razvija osjećaj zbunjenosti, nesigurnosti, anksioznosti i slične negativne emocije, dok s druge strane, jasne granice razvijaju samopoštovanje, samokontrolu, odgovornost, prihvaćanje posljedica i otpornost na frustraciju.
- Što je suradnja i kako ju ostvariti?
Za razliku od granica koje se jasno postavljanju, suradnja je nešto što dolazi iz našeg ponašanja. Za dobru suradnju s djetetom, ali i s bilo kojom osobom u našem životu, potrebno je nekoliko stvari: komunikacija, granica i razumijevanje. Kako bi nam bilo jasnije, proći ću kroz nekoliko primjera.
Prije svega trebamo na vrijeme postaviti jasnu granicu, ukoliko dijete ne uči onoliko koliko mi smatramo da bi trebalo, moramo mu jasno dati do znanja da će ga to dovesti do negativne ocjene. Ukoliko se takav scenarij dogodi, dijete je to koje snosi odgovornost za to. Sama negativna ocjena je frustracija za sebe pa nikako ne bih preporučila još dodatno dizanje frustracije zbog toga npr. riječima: “Dobio si negativnu ocjenu, odmah idi u sobu učiti”. Time razvijamo odbojnost i frustraciju te rušimo plodno tlo za suradnju, no ako kažemo: “Vidjela sam da si dobio negativnu ocjenu iz matematike, vjerujem da se loše osjećaš zbog toga. Što misliš da bi pomoglo da se ta ocjena ispravi?” ili ukoliko baš ne možemo izbjeći nabijanje krivnje na neki način, možemo reći: “Vjerujem da se osjećaš loše zbog negativne ocjene i voljela bih kada bi moje poticaje na učenje shvaćao ozbiljnije”. Kod djeteta tako razvijamo osjećaj sigurnosti, dajemo mu podršku i razumijevanje, ne osuđujemo ga već potičemo pronalazak rješenja za nastali problem. Ovakav način komunikacije doprinosi pospješivanju suradnje s djetetom.
Kada pokažemo razumijevanje prema određenom problemu koje dijete ima, kao u gore navedenom primjeru, dat ćemo mu do znanja da nam je stalo do toga da se problem riješi i da smo tu za njega, ali ga ono mora riješiti samo. Vrlo je bitno naglasiti kako je pohvala i kritika neizostavan dio dobre suradnje i ona treba biti realna. Nemojte hvaliti dijete za svaku sitnicu, pohvalite ga za dobro obavljen zadatak. Usmjerite kritiku prema djetetu onda kada zadatak nije napravljen u cijelosti ili uopće.
Kako bismo jednog dana, kada naša djeca postanu odrasli ljudi, mogli reći: “Bravo” za to je potreban vrlo mukotrpan radi i odricanje, a zove se odgoj. Zato pustite djecu da budu djeca, vodite ih, usmjeravajte, ali ih naučite da sami obavljaju sve zadatke koji su pred njih postavljeni. “Nauči ne da to napravim sam” je najmoćnija rečenica odgoja i obrazovanja. U tom duhu, poslušajte i moj live u kojem govorim upravo o ovoj temi. Za sva pitanja, stojim vam na raspolaganju, veselim se suradnji i druženju.