Jesi li ikad osjetila pritisak da budeš savršena? Da svaki tvoj potez mora biti kao da si ga izvadila iz Pinteresta? Ako jesi, dobrodošla u klub perfekcionista, gdje je članarina plaćena u suzama frustracije nad vlastitim nesavršenostima.
Perfekcionizam, taj stalni suputnik mnogih žena, može biti kao onaj prijatelj koji ti uvijek kaže da možeš bolje, iako si već dala sve od sebe. I daaaa, živimo u svijetu koji od nas traži da budemo super-žene: uspješne u poslu, savršene majke, strastvene ljubavnice, da imamo savrsene socijalne mreže i naravno, da smo uvijek dotjerane. Ali, što ako ti kažem da je pravo umijeće u učenju kako pustiti da stvari ponekad jednostavno budu… nesavršene?
Razumijevanje perfekcionizma počinje s prihvaćanjem da to nije tvoja supermoć, već kriptonit. To je ona tajna želja da sve bude besprijekorno, koja te zapravo koči da cijeniš koliko si zapravo dobra.
A kakav je utjecaj perfekcionizma na nas i nas zivot? Veoma značajan. Stvara stalni stres jer uvijek juriš za nečim nedostižnim. Može dovesti do anksioznosti, iscrpljenosti, čak i depresije, jer se bojiš pokazati svijetu svoje prave, nesavrštene ja. Ali znaš što ne znamo? Ne znamo da baš u prikazivanju nesavršenosti leži tvoja prava snaga.
Razmisli o tome ovako: u svijetu koji nas konstantno bombardira slikama savršenstva, od Instagram feedova prekrivenih filtrima do filmskih zvijezda koje izgledaju kao da su upravo sišle s crvenog tepiha čak i kad idu po kruh, pritisak da budemo savršeni je ogroman. Ali u tom moru savršenih fasada, istinska autentičnost postaje revolucionarna.
Nesavršenost je tvoja prava snaga jer je to tvoja istina. To je tvoja autentičnost koja sjaji kroz pukotine savršenstva. Svaka greška, svaki neuspjeh, svaka mala nesavršenost je lekcija. One su dokaz da se trudiš, rasteš, i najvažnije, da si živa.
Kad se usuđuješ pokazati svoje nesavršeno ja, daješ do znanja svijetu da je u redu biti ranjiv. To stvara prostor za iskrene veze s drugima, jer kad vide tvoje pravo ja, osjećaju se sigurnima da pokažu i svoje. U svijetu koji cijeni savršenstvo, tvoja spremnost da budeš nesavršena je poput svjetla u mraku – privlači ljude koji te cijene zbog onoga što jesi, a ne zbog onoga što pokušavaš biti.
Osim toga, prihvaćanjem vlastitih nesavršenosti oslobađaš se tereta neprestanog dokazivanja. To je kao da si skinula teški oklop koji te je sputavao, i najednom možeš disati, trčati, plesati – živjeti bez straha od sudova. To je oslobođenje koje ti omogućava da istražuješ, riskiraš i na kraju postigneš više nego što bi ikad mogla pod teretom perfekcionizma.
A najvažnije, u prihvaćanju nesavršenosti krije se ključ za ljubav prema sebi. Učenje da voliš sebe, baš takvu kakva jesi, s svim tvojim “manama” i “gresima”, je najmoćniji čin. To je temelj na kojem možeš graditi svoju snagu, svoju otpornost, i svoju sposobnost da se nosiš s izazovima koje život baca pred tebe.
Dakle, kada osjetiš težinu perfekcionizma kako ti pritišće ramena, sjeti se da u tvojoj nesavršenosti leži tvoja najveća snaga. To je tvoja sposobnost da budeš duboko, istinski, bezuvjetno ljudska. I to je nešto što vrijedi slaviti.
A koji je to prvi korak ka oslobađanju od perfekcionizma? Svjesnost. Postani detektiv vlastitog uma. Kad te uhvati ona poznata želja za savršenstvom, upitaj se: “Zašto? Kome to dokazujem?” Nekad je dovoljno samo se nasmijati vlastitim greškama umjesto da ih kritiziraš.
Drugi korak? Prihvati svoje nesavršenosti. Nesavršenosti su kao tragovi koje ostavlja život na nama, slično starinskom namještaju koji s vremenom dobija patinu – svaka ogrebotina, svaki udubljenje ima svoju priču. One su dokazi naših iskustava, naših borbi, naših pobjeda. Baš kao što svaka patina na starom komadu namještaja dodaje karakter i šarm, tako i naše nesavršenosti dodaju dubinu našoj osobnosti. Ne postoje dva identična komada namještaja s patinom, baš kao što ne postoje dva identična čovjeka. Naše nesavršenosti nas čine jedinstvenima, neponovljivima i nezaboravnima.
Treci korak? Postavljanje realnih očekivanja je kao odabir outfit-a za ležerni petak – ne trebaš uvijek biti u visokim potpeticama. Nekad su i starke sasvim u redu.
I ne zaboravi, cetvrti korak – traženje podrške nije znak slabosti. To je znak da si dovoljno hrabra zatražiti pomoć kad ti treba. Ponekad, samo ponekad, trebaš nekome reći: “Hej, i ja sam čovjek.”
Oslobađanje od perfekcionizma je proces, nije nešto što ćeš postići preko noći. Ali vjeruj mi, putovanje je vrijedno. Svaki put kad se nasmiješ svojoj nesavršenosti, zapravo slaviš sebe – jedinstvenu, neponovljivu, savršeno nesavršenu tebe.